Rafting rijekom Yellowstone dok lovci s neba pucaju patke

Studenoga na rijeci Yellowstone u Montani. Obuzeni lancima Absaroka i Gallatin, guramo omotnicu za veslanje - tradicija. Tjednima nakon što su ljudi spremili čamce za zimu, krećemo prema strujama, snijeg se već lijepi za visoke vrhove, led u kantu u zoru, pun mrak do šest. Sve to, ali i potres vatrenog oružja koji odjekuje dolinama, zlokobno i živopisno.

Ruby i ja sletimo u vrtlog na kraju pijeska za ručak. Mjesecima nisam provodio vrijeme sa svojom kćeri. Prohladno je, vjetrovito, sivo, pola zime. Nosimo gumene čizme, donje jakne, dugo donje rublje. Orlovi ćelavi grbe se na golim granama. Nekoliko gusaka se zadržava.

'Šteta, što Sawyer nije ovdje', Ruby trgne bradu uzvodno. Ondje oklijeva trap jelena mazgi. Srna olova spusti glavu i spusti se niz strmu škarpu. Ostalo slijedi. Oni piju. Procjenjuju nas.


'Mogao bi jednog od njih kopljem odavde', kažem.

'Naravno, da je on ovdje, donoseći tu lovačku energiju, nikad ne bi došli piti.'


Jeleni završe, popnu se nježno uz obalu i nestanu u kadulji. Oznaka mog sina ostaje neispunjena. Ruby i ja okrećemo leđa vjetru, dijelimo ručak. Puška tupo puče u daljini. Mračna rijeka talasa se prošlost.

Nisam protiv lova. Jedino meso koje konzumiram je divljač i riba. Moja dva sina love. Dijelimo u njihovoj blagodati. Razumijem ironiju u srcu života - da bismo živjeli sutra, danas ubijamo i konzumiramo. Razumijem iskonsko uzbuđenje, dršku, čitanje pejzaža i znakova, potrebno strpljenje, budnost, trud. Zadovoljstvo punog zamrzivača. Razumijem.

Pa ipak, u sumraku godine koji se okuplja očituje se tamnija strana te ironije. Podsjeća me na Twainovu ratnu molitvu, u kojoj ističe da, kada molimo za svoju pobjedu u bitci, molimo i za smrt druge djece, pustošenje drugih zemalja, pustoš drugih kultura. U svom domoljubnom žaru, u svojim himnama i obećanjima i povorkama molimo za tugu drugih.

Svake jeseni, posebno na rijekama, susretnem se licem u lice s ekvivalentnom molitvom za sportski život. Nazovite to Molitvom lova.


Jednog studenog, s ledom koji je obrubljivao rijeku East Gallatin, Marypat i ja čuli smo cvjetanje sačmarica. A onda, iza zavoja - slijepi i vrtlog koji leprša varalicama od patke i guske, miris dima i praha. Lovci su nas u kratkotrajnoj tišini promatrali kako prolazimo. Razdvojio nas je neki nepremostivi razdor. Dva zavoja zelenokrile teala mlatarala su u trenutnom, smrtno ranjenom, briljantnom krilu koje je blijedilo. Jedan zavoj dalje, patulja, beživotna i izmamljena poput pokislog ručnika.

U daljini je nestajalo bubnjanje sačmarica. Još ptica pada s neba.

Drugi put, u blizini Tri vilice Missourija, naš se kanu kliznuo duž šljunčane šipke. Odjednom, na vjetru zaudara smrt. Bacio sam pogled na banku. Tamo, naslonjen na srušeno drvo pamuka, masivni, netaknuti i vrlo mrtvi bik los. Ogroman stalak, vjerojatno 1500 kilograma mesa, ali bačen, truneći. Miris je izblijedio, ali sjećanje ostaje oštro do danas.

Na Yellowstoneu Ruby i ja pronalazimo otok na kojem bismo se u kampu smračili. Tama pada brzo, potpuno. Ugodno smo pored male vatre, zajedničke večere, toplog čaja. Rijeka klizi prošlost, tiha i bezvremena. Ruby mi govori o svojim putovanjima, svojim planovima. Razgovaram s njom o majčinoj smrti. Ruby je bila u Europi kad je mama umrla. Teško je to podnijela. Osjećam se emocionalnije nego što sam očekivao. Dugo smo tihi u mraku, gledamo u plamen, zajedno sa svojim mislima.


Jutro je i kilometrima nizvodno od kampa, kad Ruby pokazuje na obalu. Srna mula leži na šljunku, nosa gotovo u rijeci. Nešto je u držanju tijela neprirodno. A zašto bi jelen tako ležao tamo? Pristanemo u blizini.

'Mrtvo je', kažem. 'Pucanj.'

Na zvuk moga glasa, oči srne preusmjeravaju se na nas. Ništa se drugo ne miče. Čak su i oči tupe zbog nadolazeće izvjesnosti smrti. Prolazimo kraj, oči nas prate. Cijeli dan su me one otkačene oči neprestano pratile.
-

Ova se priča izvorno pojavila u Vijesti iz visoke zemlje .